Nitko ne zna kakvo je biće Roki Stijenko niti odakle je došao. Čak su i njegova vlastita sjećanja pomalo maglovita: godinama je jednostavno bio tu, nepomičan, sretan što osjeća tek podrhtavanje tla.
A onda se jednog dana – nekako – jednostavno probudio. Otkrio je da cijelo vrijeme ima oči i udove. Odlučio je istražiti svijet na tim novim kamenim nogama. Otad su mu dani jednostavni: hoda, promatra i uživa u krajoliku – bilo kiša ili sunce (oboje čini njegovu mahovinu bujnom).
To samo pokazuje da čak i oni koji djeluju nepromjenjivo mogu proći kroz svojevrsnu preobrazbu.















