Igra ovom knjigom fokusirana je na razvoj jezičnih vještina u dvogodišnjaka i trogodišnjaka. Namjerno jednostavno oblikovane i obogaćene kvalitetnim ilustracijama, sve slikovnice iz ove edicije na prirodan način potiču razvoj govora u djece.
Kako je osmišljena ova slikovnica?
Sve slikovnice o zgodama Pine i njegove vesele obitelji namjerno su osmišljene na najjednostavniji mogući način, jezično i likovno. Svaka stranica sastoji se od dva dijela: prikaza pojedinačnih predmeta i radnji zajedno s pitanjima i natpisima (npr. „Što je to?”, „Skije”, „Što radi tata?”, „Tata ljubi mamu”, „Što pije?”, „Pije vodu”) te situacijske ilustracije na kojoj su iste riječi, rečenice i izrazi upotrijebljeni u djetetu razumljivom kontekstu.
Svaka ilustracija popraćena je kratkim tekstom. U ovom nastavku Pininih zgoda tekstovi na ilustraciji, jednako kao i natpisi ispod pojedinačnih slika, namjerno su teži nego u prethodnim knjigama. Tekstovi sadrže više dijaloških elemenata, a natpisi često imaju oblik cijelih rečenica s objektom, a ne pojedinačnih riječi kako je to bilo prije.
Kako koristiti ovu knjigu za poticanje razvoja govora?
Dok čitamo tekstove koji se nalaze na ilustracijama, istovremeno prstom pokazujemo predmete i osobe o kojima govorimo. Postavljajući pitanja sadržana na pojedinim ilustracijama (npr. „Što je to?“, „Što radi mama?“, „Što jede?“) pokazujemo sliku i potičemo dijete na samostalno izgovaranje riječi (imenovanje predmeta i radnji) i cijelih rečenica. Dajemo mu dovoljno vremena da odgovori. Ako s tim ima poteškoća, čitamo mu rečenicu koja se nalazi ispod slike (samim time dajemo pravilan primjer, kako bi ga dijete čulo).
Što izbjegavati tijekom igranja ovom knjigom?
Nikako ne smijemo dijete prisiljavati na ponavljanje riječi, koriti ga i govoriti: „Ponovi!“ Moramo biti strpljivi i dati mu dovoljno vremena da to sâmo poželi učiniti.
Također ne smijemo očekivati da sve odgovara ispravno. Ako čitamo pitanje: „Što radi tata?” i pokazujemo prstom u sliku na kojoj tata daje poljubac mami (natpis glasi: „Tata ljubi mamu”), ne tražimo da dijete odgovori punom rečenicom. Ako odgovori: „Ljubi”, postavimo dodatno pitanje: „Koga ljubi?” (pretpostavimo da odgovori: „Mamu”, što je uspjeh, jer je sklonilo imenicu „mama”) te na kraju djetetu pročitamo cijelu rečenicu. Natpise ispod slika tretiramo kao primjere u kojima dijete sluša kako zvuči cijela rečenica. Prirodno je da se takvi oblici ne pojavljuju odjednom u odgovorima male djece, npr. dvogodišnjaka, pa ih ne trebamo ni očekivati. Jednako tako, ne možemo očekivati da dijete ispravno izgovori sve riječi. U nekima od njih nalaze se glasovi koji dvogodišnjacima ili trogodišnjacima još uvijek predstavljaju problem. Dvogodišnje dijete može, dakle, pojednostavniti strukturu riječi (npr. „ato“ umjesto „auto“, „kije“ umjesto „skije“), kao i zamijeniti teže glasove lakšima (npr. može izgovoriti „suma“ umjesto „šuma“). Trogodišnjak može izgovarati npr. „matka” ili „macka“ umjesto „mačka“.
Na što paziti tijekom igranja ovom knjigom?
Obratite pozornost na to je li dijete zainteresirano za zajednički rad uz knjigu, gleda li u ono što pokazujete i želi li samostalno pokazivati prikazane predmete i radnje. Važno je poticati ga da pokuša ponoviti nazive predmeta i radnji, izraze i rečenice. Imajte na umu kako bi dvogodišnje dijete trebalo ne samo razumjeti i izgovarati pojedine riječi, nego i služiti se jednostavnim rečenicama. Trogodišnje dijete u razgovoru s odraslom osobom trebalo bi govoriti rečenicama: postavljati pitanja, odgovarati na njih, umjeti na jednostavan način pričati o onome što je radilo tijekom dana ili čega se igralo u vrtiću, odnosno izražavati se sve složenije.